Joomla ServiceBest Web HostingWeb Hosting

Članovi : 53246
Sadržaj : 8326
Broj pregleda : 6293662
Ko je na sajtu?
Imamo 95 gosta na mreži

VUK NA (N)OVCE SVOJE PRAVO TRAŽI


23.12.2013./ ree-Akademediasrbija
Milan Glamočanin

Povodom 25 godina haosa koji u Srbiji izaziva bračni par Vuk i Danica Drašković (2)

 Prošlo je skoro četvrt veka od kako je ondašnja jugoslovenska javnost sa gađenjem i zgražavanjem pratila kako do tada nepoznati novinar i pisac Vuk Drašković širi versku i nacionalnu mržnju. Istovremeno, beograđani su skoro svakodnevno gledali ulične svađe njega i njegove neobuzdane žene Danice.

Ovo dvoje bivših državnih službenika (ona nekadašnji sudija za prekršaje, on bivši novinar Tanjuga i bivši savetnik u kabinetima komunističkih bogova), naprasno su se penzionisali kao nesposobni za rad (u žargonu, dobili su status "mentalnih invalida") i kao takvi, oslobođeni svih briga, krenuli sa ulice da ljuljaju već trošnu zgradu tadašnje države. Posao im nije bio težak. Lakovernih je bilo na sve strane. Od tada do danas, besramno su se obogatili, direktno ili indirektnu učestvovali su u pljačkama svih režima i otvorenoj izdaji zemlje. Neko na Vuka još računa. Ko bi drugi mogao javno da traži da Kosovo bude izbrisano iz Ustava Srbije? I on i Danica imaju panični strah od toga da bivši šef Državne bezbednosti Radomir Marković ne progovori. Da ne iznese dokaze o tome koga su sve opljačkali, prodali i prevarili. Na njihova nedela u drugom nastvaku podseća naš urednik Milan Glamočanin, bivši načelnik u saveznoj policiji
  
Skandali  Vuka i Danice Drašković i metastaze njihovog nasilja, nepravedno su smeštene u kontekst "urbane legende". Jer, niti su bile urbane, niti su u pitanju legende. Činjenice govore bolje od uličnih mitologija. Posebno danas, kad se Vuk Drašković trudi svim silama da govori sve suprotno od onoga što je govorio sve do kasnih devedesetih godina, zavodeći mase govorima prepunim pretnje u kojima su ključne reči bile "sveto Kosovo", "sudnji dani", "polaganje žrtve" i slično. Na veliku žalost svih prvoboraca nekada najjače opozicione partije, ovo dvoje ljudi izdali su, prevarili i na najbrutalniji način i dobro naplatili sve njihove ideale.

Iz današnje perspektive gledano, onaj Vuk i ovaj današnji Vuk, nemaju ništa zajedničko. Ali, samo na prvi pogled! Jer, treba znati da je njegov ratnohuškački kapacitet podjednako opasan kao i njegova izdajnička narav! Treba se samo setiti na neke od njegovih karakterističnih govora i izjava...Tako je u sali Skupštine opštine Stari Grad u Beogradu, hladnog 27. decembra 1998. godine, dizao temperaturu rečima:
"...Nikada se nismo nalazili u težoj, u dramatičnijoj situaciji i kao narod i kao država.

Jurišaju albanski teroristi i separatisti da nas oslepe, da nas ostave bez prošlosti, bez sadašnjosti, bez budućnosti, da nas obezdome, da nas naprave narodom i ljudima bez izvora i korena, bez svesti, bez vere, bez ičega, da nam otmu naše sveto Kosovo i Metohiju!".

O politici tadašnjeg režima Drašković govori kao o velikom "oblagivanju"  usled koga je došlo do kolektivnog zaborava, pa poziva narod na noge: "...da odbranimo svoje Kosovo i Metohiju, to je obaveza svih nas".

Sedam godina ranije, ovaj opasni politički klovn vršio je i javnu regrutaciju paravojnih formacija, pozivajući ih da izginu u bratoubilačkom ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini:
"...Sutra takoreći, ta i takva armija (JNA) trebalo bi da brani srpski narod u njegovim zapadnim krajinama. To je strategija današnjih komunističkih upravnika Srbije. Možda bi, na određeni način mogli da se zahvalimo gospodinu Kučanu (tadašnjem predsedniku Slovenije, prim. red.).

 Otvorio je oči Srbima koji su polagali nade u JNA. Ovakva vojska nam ne treba! Odmah moram formirati SRPSKU GARDU!

...Spiskovi srpskih gardista uveliko se prave po svim mesnim, opštinskim i okružnim odborima SPO. Budućim gardistima već se dele i gardijske knjižice.Uskoro ćemo pozvati dobrovoljce u Beograd i oni se neće razići dok ih Skupština Srbije ne proglasi za vojnika srpske garde i država Srbije ne preuzme obavezu da naoruža i obuči svoje gardiste.
...Krvavi rasplet jugoslovenske agonije obavezni smo dočekati sa Srpskom gardom."
U pismu koje je uputio Slobodanu Miloševiću 1991. godine, Vuk Drašković zahteva vanredno zasedanje Narodne skupštine Srbije, sa samo jednom tačkom dnevnog reda: Formiranje Srpske garde.

U ogorčenom tonu, Drašković kaže:
"...Vojska koja je u Sloveniji potučena i poražena od onih koji nikada nisu imali vojsku, ne može odbraniti srpske zemlje u današnjoj Hrvatskoj niti sprečiti egzodus i novi genocid nad Srbima. Taj zadatak će moći uspešno da obavi samo Srpska garda, Srpska armija!".
 
Povratak na drvo
 
Skoro četvrt veka nakon njihovih prvih uličnih predstava, Vuk i Danica Drašković pokazuju da im, uprkos odmaklim godinama, vlasti nikada nije dosta. Ovih dana se bave pronalaženjem načina da se bez samostalnog izlaska na izbore, ponovo dokopaju još malo političke moći i novca. U tome će im, po svemu sudeći, pomoći Srpska napredna stranka.

Jedan naprednjački "teoretičar", ovako je objasnio neverovatrnu koaliciju SNS-SPO, odnosno, političko zajedništvo dobitnika i gubitnika:
„...Vuk Drašković ne donosi mnogo toga, možda više može da našteti. Jedino objašnjenje bi mogla biti želja Aleksandra Vučića da bude srpski Konrad Adenauer, pomiritelj, ali od toga stranka neće imati neku korist. Ali, možda je Vučićeva lična želja da u istoriju uđe kao pomiritelj. Što se Vuka Draškovića tiče, on je majstor dodvoravanja, uvek je umeo da se istakne u dodvoravanju onome kome treba!".

Celu ovu Vukovu ujdurmu uz saglasnost vrha SNS, pokušao je (očito po nalogu) da opravda i Zoran Babić, šef poslaničke grupe SNS:
„...Nije više vreme za prepirke, za kopanje rovova između političkih opcija i za traganje za različitostima. Vreme je da tražimo sličnosti, dobrodošao je svaki par ruku, svaka glava koja može da doprinese da mi kao društvo postanemo bolji i stabilniji. Ne isključujem nikoga, isključiv sam jedino prema onima koji su se ogrešili o zakone Srbije i sa njima niko ne treba da ima komunikaciju, osim pravosudnih organa. Sa svima ostalima treba razgovarati i sarađivati, to treba negovati u budućnosti".

Teško je poverovati da se dobitnik sa gubitnikom iz nejasnih razloga "miri". Realno je da Draškovićima treba vlast, a Srpskoj naprednoj stranci treba neko ko je već dovoljno kompromitovan da može da u parlamentu izgovori ono što niko drugi ne bi. Na primer, da kaže kako Kosovo više nije naše i da ga treba izbrisati iz Ustava. Vuk je to već rekao nekoliko puta javno. Sve ostalo bi bile službene replike iz poslaničke klupe.

Interesantan je način na koji su Draškovići tragali za "formulom" kako da dođe do "saradnje" sa SNS. Naime, iako su u parlament ušli na listi LDP-a, četiri poslanika SPO su, zajedno sa Olgicom Batić (Demohrišćanska stranka Srbije), izabrani sa liste DS, napravili poslanički klub. Od tada do danas, uporno se udvaraju Aleksandru Vučiću i njegovoj stranci.

Prema izričitoj želji bračnog para Drašković, sva četiri poslanika SPO imaju zadatak da prilikom svakog istupa tri puta kaže da podržava vladu. A, tri puta i Bog pomaže!
Draškovići rade za naprednjačku stvar na vrlo širokom frontu. Tako su odbornici SPO u Skupštini grada Novog Sada pomogli tamošnjim naprednjacima da smene vlast svojih koalicionih partnera iz DS-a i da formiraju novu vlast. Požurio je Vuk nakon lokalnih izbora u Novom Sadu da dobije „potvrdu strateškog partnerstva SNS i SPO o svim važnim pitanjima".

Duga je i neverovatna istorija Draškovićevih koalicija. Tako se 2003. godine, kad je već bilo jasno da ga je Đinđićeva družina pregazila i smestila u muzej političkih klovnova, vešto  snašao sklopivši savez sa strankom Velimira Ilića (Nova Srbija). Ali, ne samo što tom prilikom nisu uspeli da pređu cenzus, nego su se još i posvađali nazivajući jedan drugog: „lopove", "narkomanu", "p..."  i slično. 

Tek nakon Đinđićeve smrti, Drašković se kasnije volšebno našao na izbornoj listi Demokratske stranke. Sa četiri poslanika SPO je dobio ministra u vladi, državne sekretare, direktore javnih preduzeća, diplomate...Idila je trajala sve dok se Vuk nije osilio tražeći da Demokratska stranka, kao predvodnik koalicije, izglasa bezuslovno potpisivanje sporazuma o priznavanju Kosova kao samostalne albanske države.

Na poslednjim parlamentarnim izborima u Srbiji, opet su Vuk i Danica Drašković potražili "smeštaj" u parlamentu. Ovaj put, na listi Liberalno demokratske partije Čedomira Jovanovića. Opet su četiri poslanika SPO napravila svoj klub.

Čim je Boris Tadić, propao na izborima, našao se Vuk da ga ožali biranim rečima:
„Seti se, Borise, kneževe večere, seti se toga, moj Borise: nevjera ti sjedi uz koljeno, ispod skuta pije hladno vino!"

Nema više Borisa da upravlja Srbijom, ali tu su druge gazde. Vuk računa na njih. U tom smislu se već izjasnio. Epski, a kako bi drukčije. Reče on nedavno, da ne može da prežali što su ga skinuli sa šljive koja bogato rađa ("šljiva" je država i njena kasa), ali da će sad svom snagom da se popenje na tu šljivu, i niko ga više sa nje skinuti neće!
Ako se opet popenje "na šljivu", on računa i na medijsku podršku u nekim od najvećih informativnih kuća na svetu. Naime, regionalni informativni TV kanal N1 u saradnji sa CNN-om uskoro počinje emitovanje celodnevnog programa na područiju bivše Jugoslavije.

Generalni direktor kanala je nekadašnji novinar CNN-a i srpski zet Brent Sadler. Ovaj nagrađivani novinar oženjen je Jelenom, ćerkom nekadašnje poslanice SPO-a Gordane Aničić, a kum na venčanju im je Vuk Drašković!

N1 će emitovati program iz tri velika informativno-produkcijska centra u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, kao i lokalnih centara smeštenih po gradovima čitavog regiona. A Vuk ima šta da poruči i onima u Sarajevu i onima u Zagrebu! Samo njega čekaju da im "oprosti" što su ga pogrešno razumeli ranih devedesetih.
 
VUK DRAŠKOVIĆ-OD ČETNIČKOG "NOŽA" DO IZDAJNIKA SRPSTVA 
 
(Zagrebački "Jutarnji list" o Vuku Draškoviću i njegovim ludilima, 15. april, 2004. godine piše sledeće - citat)
 
"...Kod mene je uvijek bilo sve jasno", izjavio je nedavno ministar vanjskih poslova SCG, Vuk Drašković. Čak i oni koji ovlaš poznaju njegov životni i politički put podigli su obrve. Naime, toliko kontradiktornih izjava, neuvjerljivih objašnjenja koja vrijeđaju i prosječnu inteligenciju, teško je naći kod političara i na ovim prostorima, naviklima na konvertitstvo, izdaje životnih i ideoloških stavova kao što je to bilo u Vuka Draškovića.

Jedino u čemu je Drašković dosljedan njegova je nedosljednost podređena jednom cilju - da bude novi srpski mesija. Prošao je put od smjernog i vatrenog komunista do nabrijanog antikomunističkog disidenta i radikalnog nacionalista, "borca" za mir koji je slao svoje dragovoljce na Hrvatsku, žestokog protivnika Slobodana Miloševića ("Milošević je najveći zlotvor srpskog naroda") do njegova apologeta ("Milošević je borac za mir") i bliskog suradnika (potpredsjednik srbijanske vlade) da bi sada, nakon svega, izigravao proeuropskog lidera koji je trošio mnogo energije kako bi pokušao spriječiti hrvatski put u EU te bruxelleskog "messangera" zaduženog da Srbima priopći najneugodnije novosti - neovisno Kosovo, neovisna Crna Gora, Mladić u Haagu...No, bio je i ostao ništa drugo nego velikosrpski nacionalist.
 
Vuk Drašković-kronologija
 
Vuk Drašković rodio se u partizanskoj obitelji iz istočne Hercegovine kao dijete "vlaka bez voznog reda" 1946. u banatskom selu Međa, gdje su se njegovi uselili u folksdojčersku kuću. Kako u toj zbrci nije poznat dan njegova rođenja, otac mu je kao komunistički "vjernik" upisao 29. studeni (novembar). No, nisu se snašli na povećem imanju te se vraćaju u očevo rodno selo Slivlje. U Beogradu upisuje Pravni fakultet, a kao vjerni nositelj izmišljenog datuma rođenja, cijeli je fakultet nosio crvene veste, govoreći da je to "jedina prava boja", a šezdesetosmaški je bunt na beogradskom sveučilištu pratio sa strane i provocirao napaljene buntovnike, kao sin kapetana Jugoslavenske narodne armije, mašući Staljnovim knjigama.

Nakon završetka fakulteta, koristeći povlastice dobrog ideološkog podrijetla, vinuo se kao dio nomenklature u vode režimskog uhljebljenja. Radi u TANJUG-u, a u skladu s pravovjernim nesvrstanim tendencijma, šalju ga kao dopisnika u Lusaku, odakle se osramoćen vratio jer je, ili ne znajući dobro engleski ili zbog neslane šale zapadnjačkih novinara, poslao u svijet izmišljenu vijest o napadu Rodezije na Mozambik. To što je njegova afrička avantura završila neslavno, Vuka nije omelo u daljnjoj aparatskoj karijeri. Postaje šef informativnog kabineta šefa saveznih sindikata Mike Špiljka. I tu u kabinetima sindikata krajem sedamdesetih godina događa se efektni vratolomni salto mortale i Vuk Drašković se od jednog neprimjetnog aparatčika u potrazi za podebljom državnom koricom kruha s malo maslaca i kavijara promiče u izbezumljenog srpskog nacionalista, pravcatog četnika.

Izgovara ono što mu u danom trenutku odgovara. U Beogradu 1995. kaže "Dalmacija je srpska", a 1996. izvlači se da nije mislio "teritorijalno", nego da će Dalmacija biti puna srpskih proizvoda i turista. Za svoje zalaganje za veliku Srbiju danas groteskno kaže: "Oduvijek sam mislio samo na njen duhovni i civilizacijski okvir". Postoji li razlika? Programatski ovo "izvlačenje" ne mijenja suštinski ništa.
 
No, to ga nije smetalo da 1990. naširoko objašnjava teritorijalne ekshibicije - Baranja, Vukovar i Knin, Grubišno Polje, Dvor i Petrinja, Karlovac, Novska, Slatina i Orahovica idu Srbiji - ili da 1997. poziva na ratni pohod na Hrvatsku. Vikao je po Sandžaku da će svaki musliman koji podigne zelenu zastavu ostati "i bez ruke i bez zastave", a poslije rata da je podjela BiH bila suluda ideja jer je Bosna poput "leopardove kože" - a nju se ne da krojiti. I on, Vuk Drašković, nikada u tom uzaludnom poslu nije sudjelovao. No, 1991. je pričao da će se BiH preimenovati u Bosna i Krajina! U rujnu 1995., na pitanje "Jeste li za Podunavlje u Hrvatskoj", uskliknut će - kao da je to za njega logična stvar - "Pa, naravno!"
 
No, nije samo tu izvodio kalambure, zanimljivo je i ono o odnosima s Miloševićem, koji su se kretali od obožavanja do mržnje i obratno. Ukratko, Milošević ga je dvaput uhitio, 1991. i 1993.. Tada su ga u zatvoru tako prebili da je jedva preživio. Dvaput je bio žrtva neuspjelog atentata koji je naručio baš njegov nedosanjani uzor, Milošević. U listopadu 1996. neosvijetljeni se kamion zabio u kolonu vozila sa SPO-ovim čelnicima, bilo je nekoliko mrtvih, a među njima je bio i brat Vukove supruge Danice. Jednom ga je po vikendici u Budvi progonio nespretni Slobin plaćeni ubojica. No, Drašković je 1999. bio potpredsjednik vlade koju je vodio Miloševićev kadar Mirko Marjanović, iako je mjesec ranije tvrdio da ni mrtav neće u koaliciju s Miloševićem!

Početkom intervencije NATO-a 1999. govori "Srbija je sama i nema šanse u sukobu s najvećom vojnom silom na svijetu", zagovarajući UN-ove trupe u Srbiji. Doslovce dva dana kasnije ushićeno uzvikuje:
 "...Možda su neki na Zapadu vjerovali da bih mogao postati čovjek s kojim bi NATO mogao surađivati. Ne! NATO je agresor! Mi smo žrtve slijepe osvete protiv cijele nacije.

Ja sam Srbin!"

Unatoč tako patetičnom završetku, Vuk je pao. Uzvratit će Miloševiću da je najveće zlo srpskog naroda te da mu je žao što mu se nije sudilo u Beogradu. Krajem 1995. zaljubljeno će: "...Tvrdim da Milošević nije ni šovinist ni nacionalist. Nostalgičano je iskren i emotivno reagira kad se spomene Jugoslavija." Miloševićev režim nazvat će "komunofašističkim" i tražiti njegovo rušenje, a 1995. moliti međunarodnu zajednicu da prihvati Miloševića i "njegova nastojanja za mir".
 
“Vuče - Turče!'
 
Iako se čini da je neoprezan, Vuk točno zna što govori: "Na Srbe neće pasti prokletstvo da smo izazvali sukobe, ali ne smije pasti ni historijska sramota da smo fašizam dočekali na koljenima".

Rat, po Vuku, nije sporan, sporni su Milošević i porazi. Plačljivo želi da ga prigrle međunarodni čimbenici i birači koji su ga uporno na svim izborima ignorirali. Novo vrijeme traži novu izjavu: "Trajno rješenje mogu donijeti samo ljudi koji nisu skrivili rat i koji su se borili protiv njega". Tu je mislio na sebe, ali opet peh - prestižu ga omraženi mu Đinđić te Koštunica.

Danas bi Vuk Drašković gumicu kojom je brisao i prekrajao granice bivše države u korist Srbije upotrijebio da "briše tragove zlog vremena". Govori o šačici ekstremista na sve tri, po njemu podjednako krive strane. Sebe izuzima želeći da upravo on, čovjek s jednim licem i tisuću smicalica, ispadne spasitelj Srbije! A zbog toga što je postao "kooperativan" s Bruxellesom, po Beogradu mu ipak viču: "Vuče - Turče!".
 
Mistik nacionalizma
 
Pušta kosu i bradu, zatvara se u dvoetažni petorosobni stan koji je dobio od države i piše antimuslimanski i antihrvatski roman "Nož". Je li mu naškodilo zambijsko sunce ili mu je uzavrela istočnohercegovačka krv, nikada nećemo saznati, ali Drašković postaje disident, knjige mu se zabranjuju. Postaje mistik srpskog nacionalizma proglašavajući Dražu Mihailovića "prvim gerilcem Europe", a program gradi na izjednačavanju ustaštva i hrvatstva i Jasenovcu kao najvećem podzemnom srpskom gradu te zagovara etnički čistu veliku Srbiju. Jedan je od inspiratora novog srpskog fundamentalizma koji će izazvati ratove i pogrome u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. A sada bi iz svega želio izaći neokrznut.

 "...Zašto vi iz SPC-a poislamljeni, pounijačeni i porimokatoličeni naš svijet po Sandžaku, Kosovu, Bosni, Dalmaciji ili Hercegovini odbijate od svog nacionalnog stabla i korijena", prigovorit će mesijanski SPC-u 1988.

Kasnije će to sto puta sramno poreći, ali i izgovoriti sto puta teže kvalifikacije te pokazati da u svom tom kaosu itekako ima reda.
Kada je u raspodjeli državnih fotelja ostao kratkih rukava, postaje ogorčeni Miloševićev protivnik. U ožujku 1991. izazva prevratničke demonstracije koje su okončali tenkovi JNA na beogradskim ulicama. Tri mjeseca kasnije pokušava nabaciti krivnju za rat Hrvatskoj, prigovarajući joj što nije podržala Srbiju u ustavnim rješenjima kada su brutalno dokinute autonomije Kosova i Vojvodine jer bi "Miloševićevi apetiti bili lišeni šanse za uspjeh".

To pokazuje da Drašković stalno ide u istom smjeru. U rujnu 1991. počeo je osuđivati rat. A iste te jeseni njegova Srpska garda ratovala je po Hrvatskoj. Zapovjednik tih stranačkih postrojbi Giška Božović skončao je na prilazima Gospiću. I dok ispraća Gišku na bojište, hladno izjavljuje da je bolje dvije godine pregovarati nego i dvije minute ratovati, a u ljetu 2004. hladno je ustvrdio: "S tom bandom nemam ništa".
 
Prevratnički prosvjedi
 
Godine 1990. izjavljuje da sva nesreća u Jugoslaviji potječe od Hrvata, nekoliko mjeseci kasnije govori da Jugoslaviju ne ruše ni Kučan, ni Hrvati, nego Milošević, ali opet da "priče o Kninu kao nekakvom povijesnom hrvatskom gradu ne vrijede ništa jer odlaskom Knina Hrvatska ni u kulturnom ni u duhovnom pogledu neće biti oštećena".

Potom 1992. izjavljuje da su Srbi i Hrvati najbliži te da bi Srbija prva trebala priznati Hrvatsku, da je Rijeka stara srpska luka te da je, ako više nema Jugoslavije, jedina alternativa velika Srbija. Iduće godine govori da su Vukovar i Dubrovnik najveće srpske sramote, pa da je hrvatski secesionizam razbio prvu Jugoslaviju i da je glavni detonator ove.

"U vrhovima američkih vlasti nisam naišao na stajališta da je njima odvratna ideja srpskih zemalja od Knina do Đevđelije", tješio se 1994., prije Oluje izjavljivao je da je Srbija ekonomski, biološki i kulturno superiornija od Hrvatske, a potom da Srbija i Hrvatska moraju naći zajednički jezik suradnje. Na Ravnoj Gori 1997. je uzvikivao "Zalepršat će srpska zastava na bedemima Knina i nećemo dugo čekati to", nudeći sebe na predvodničkom tenku za Hrvatsku. "Cijeli svijet zna da sam bio simbol otpora Miloševićevoj ratnoj politici", izjavio je 2004., a 2006. da je Milošević Srbe iz Hrvatske uvukao u apsurdni i prljavi rat.  Što bi mu na to rekao Giška?
 
 Za Tita i partiju, za Kralja i otadžbinu, ali uglavnom samo za sebe
 
Prevrtljivi Vuk Drašković, od rane mladosti je gajio ljubav prema svakom režimu koji bi mu dao priliku da promoviše svoja ludila. Tako je dalekog 26. novembra 1972. godine, u tekstu za nedeljnik NIN ("Politika na verski način"), sve najgore i najcrnje napisao i o Srpskoj pravoslavnoj crkvi i o religiji uopšte, a posebno o srpskom nacionalizmu.

Skoro četrdeset godina kasnije, izgleda da se vratio svojim "izvornim principima".

(Završen citat )

/ TABLOID –  List protiv mafije /


 


Podelite ovaj članak
Reddit! Del.icio.us! Mixx! Free and Open Source Software News Google! Live! Facebook! StumbleUpon! TwitThis Joomla Free PHP